Kako malo

 sreća mi znaci,

Mač sa oštrice dvije,

 a s obje tup,

Kad srce otkuca,

pred očima se smrači,

Ostanu samo ove oči,

i ovaj trup.

Kao jesenja kiša,

 Očima žalim,

Otkucaje tudje

 Osjetim jače,

Moj dodir se svede

 Na obične čari,

Sto ne dotiču ni gorčije

 Ni slađe.

Davno bijaše rijec

Od koje dah

 Mi zastade,

Kao obližnja rijeka,

 Što daleko otiče,

Ne sjećam se dana,

Kad sam voljela manje,

A mržnju pustila

Da kroz krvi mi protiče.

Posljednja sreća,

Eh  godina joj ima,

Nisam je vise

 Nikad ni vidjela,

Snažna

 Je ova moja toplina,

Sto tugu privlači

 I njoj se pokorava.

elma