Dok su govorili tvoji mrtvi

živi su ti mahali u širokom luku

šećući se, s rukom pod ruku

nenaseljene školjke si tegljila s dna slanog jezera

da ti nijemost ne bi polijegala po ćoškovima

do prozirne tame si ispraznila očne jame

kako bi gluhost sva u njih mogla da stane

zasukala si nutrinu za sto osamdeset stepeni u desno

da dobiješ više prostora za netaknutu školsku torbu

za pletene opančiće

koji se nisu mogli naučiti nijednog koraka preko trotoara

a sad pišu cijele sage o ljubavi neba i zemlje

za nikad obučenu kariranu košulju od indijskog platna

i prsluče s prekinutim lancem okruglog sata

za tvrde korice knjige Sam svoj majstor

na pola si presjekla sto za četvero

i okolo poredala stolice za one što su trebali

a nikad nisu stigli

blago se tebi,  kažu

napravila si savršen red

a i ne slute  što sve stane! u prazninu

breza