Snažna je tišina
U kojoj smo se susreli,
U kojoj su grmili jedino
Damari rasprostrti pod kožom
Odredjujući ritam vremena
Kroz pogled što upija,
Kroz nazaustavljivo klatno
Urodjenog nam sata.

Tišina što poradja
Šutnju kao nedonošće,
Pa joj mi blizinom
Uvjetujemo napredovanje.

Fokusirajmo se na
Bezdan tišine pogleda,
Tajnošću ovjenčan
Trepavicama lahorastim
U ime prvog i poslijednjeg
Ovozemaljskog nedirnuća
Svaki tvoj ostanak krstit ću
Pregrštom odstajale tišine,
A kad budeš jednom odlazio,
Prolit ću za tobom čašu šutnje,
Za sreću, zbog odbranjene samoće

Danja Đokić