Ima jedno pleme

što se preko noći dovuče,

opkoli ti dvorište, zasjedne kuću,

izvrne ladice, isprevrće police i riječi,

otvori i pljune u svaku teglu

meda s djevičanskim saćem,

kojim si zlu presjecao put.

Sam se privežeš na stup.

Da ne vrisneš, zagrizeš u mantru.

Zuriš u svoja stopala, k'o da su od jantara,

po koži i kroz meso i kroz kosti ti struji,

čulnošću trljaš zemlju. Sezame, gdje si?!

Fluks sjećanja zanjiše polja, oprlji te miris gareži,

nagrnu krda i čopori, u glavi zatutnji

i vjeđe se same od sebe otvore u strven pogled.

Plemenski osvajači kruže oko tebe.

Zaniječeš rod, fosilnu smolu

i kukca uhvaćenog u mjehuru,

pokazuješ leptira na zakržljalom noktu,

razdrljiš kožu da kroz rebra kaveza

pisne ptica, da izusti što izreći ne možeš,

da vrisneš: evo me!

Krv mi je vino, nije voda, za miloga boga!

Vide ti srce i bezbrižno nastavljaju s igrom pikada.

breza