sitna u crno odjevena ženica

s neizbježnom pregačom

i unatrag svezanom maramom

milog pogleda

nasmijana

svako jutro

u veliku šalicu bijele kave

nadrobi kukuruzni kruh

tebi jednu

meni jednu žlicu

kaže

bježe

skrivaju se uz potok

boje se vojnika

malena ne zna što je rat

ne vidi vojnike

ali postoje

vjeruje

usred igre omete ih mama

sva zadihana

prestrašena

uzme djevojčicu u naručje

i milo moli ostarjelu majku

dođi

idemo kući

plače

vrišti

nona se

u dubokoj smušenosti

osvrće

pretražuje

plitkom brazdom

obilježenu pustoš

Mima