Znaš li kako je stajati nad ponorom i gledati u more?

Gledati zato jer je lijepo, jer je visina smrtna, jer dišeš onaj zrak što do tvoje kože donosi sićušne kapljice mora?

Sjećaš li se kako je otrgati cvijetak?

Prekinuti spoj živoga sa živim i diviti se cvijetu, njegovoj jedinstvenosti.

Kako je kad hodaš po svježe pokošenoj travi, posutoj kristalima hladne rose?

Koračati kao da se bojiš da ćeš uprljati svijet i raniti nedužne?

Znaš li još kako bole sitna zrnca pijeska kad na njih spustiš svoja bosa stopala?

Kad osjetiš bol, ali ti ne smeta, jer znaš da je ta prepreka pobjediva.

Osjećaš li još sićušne suze poslane iz nebesa?

One što padaju, što te iznenade na tvom životnom putu.

Da li kad na kilometre zamirišeš odaljenu stihiju?

I onaj strah u tebi raste, raste očekivanje, a istovremeno si miran, jer uvijek donosi i nadu.

Čuješ li kad mlade ptice što kriče, jer se boje visine?

Ne razumiješ ih, ali njihov jezik ti je odjednom tako blizu, kao da si i sam ptica.

Ja stojim na oštrim grebenima, ali cvijeće ne trgam.

Hodam slobodno, osjećam hladnu rosu i oštro kamenje,

suze uzimam za svoje, stihiju prihvaćam kao odrješenje

i kričim zajedno s pticama...

breza