Danas opet želim pisati,

ali prsti su ukočeni,

misli slijepljene a

srce podivljalo.

Slova se talože,

raspadaju, drobe,

kao što baka

drobi kruh u kavu

da bi se bar malo zasitila,

jer njeno je tijelo

preslabo za okrajak.

Slogovi su teški kao

mlinski kamenovi, koji

zrnju obećavaju prah.

Bijeli se prah  prosipa

među zarezima rečenica,

kao inje lijepi se na

uskličnike i točke,

nepristojno i bez osjećaja

da je pisana riječ

vječito blago.

Mima