Stara, trošna kuća                                                              

od svih zaboravljena.

Bez stakla na prozorima

i imena na vratima,

bez brižne ruke

što njeguje cvijeće,

bez dječje cike

i priča odraslih

u smiraj dana.

Bez života u sebi.

Eh, kad bi zidovi

mogli pričati!

Sjela bih na

istrošene stepenice

(koliko li radosnih,

umornih, zabrinutih,

poletnih

koraka  pamte?)

i slušala priče

o radostima i tugama

o zanosima i bolima

o nekim davnim životima.

Ali čujem samo

fijuk vjetra

u napuštenom drveću,

kao da me

svojom snagom tjera:

“Odlazi,

ovdje nikoga nema!“

Pa ipak…

Kad bi barem netko

vratio život

u staru kuću.

Mima