nešto je naopako s nebesima
kaže mi djevojčica i prstom upire u nebo
oblaci se grče i svijet se smanjuje
i stojimo
sred sjena
s papirnom vrećicom svježeg kruha
što toplo miriše

u meni zastane rijeka
i prije spavanja vjetar me pita
sunašce, jesi li oprala zube
ah, ti zubi
od zadnjeg poljupca prošlo je već toliko vremena
naplavljena ležim na rubovima sićušnog pijeska
i pitam se
da li još mirišem
da li zamirišem
kao mahuna slatke vanilije

prstom ponovo klizne po lijevom zapešću
prijeđe cestu
napravi krivine poluzemaljske brazgotine

uistinu, nešto je naopako s nebesima
kaže mi djevojčica, cukajući me za rukav
Bog je razrezao onaj oblak
i stojimo
sred sjena
s papirnom vrećicom svježeg kruha
što toplo miriše

u priči samouništenja gutam svoje pratragove
kružim u njima
šećući s pomodrjelom kožom
i mjesečevom ženskom


leptir presiječe pupčanicu
danas sam samo još
sutra
ništa
više

ali vidi, nebesa, tako su izokrenuta
ponovi i pogleda me
nema sunca
tamo, gdje je bilo drvo

čučnem
i zagledam joj se u velike smeđe oči

ne brini,
u nozdrvama svijeta uvijek je
Ljubav[i][/i]

breza