Nakon što je od sugovornika dohvatila ponuđenu joj čašu, gorljivo mu objašnjavajući svoje stavove, sa strane promatram njene oči.
Tražim ono nešto odakle izvire njena zapanjujuća, skoro HIPNOTIČKA ZAVODLJIVOST.

Ne primjećuje me. Iako u živahnom mnoštvu stojim tik uz nju. Detaljno mogu razgledati njene zjenice. Sa strane izgledaju sasvim prozirne. Bistre. A iza te polukružne zdjelice, razapeta ploha zelenkasto plave boje, prepletena smeđim pramenovima. Tajanstvena kao zagonetan zemljovid, uklesan u bjelinu.
Na sredini crna rupa.
Tamo negdje iza naslutim ticala koja love svjetlost, putujuću kroz bistrinu.

Vjeđe su joj cijelo vrijeme otvorene. Uopće ne zatitraju. Pokušam ustanoviti kako su raspoređene trepavice. Primijetim da nisu dugačke. Da su pojedine kraće, nježnije. I stalno nemirne. Ali se ne zatvore.

I tada me iznenada pogleda. Zašto se tako upitno zagleda u mene, razumljivo je. Buljim u nju kao da je upravo odala najveću tajnu čovječanstva.
Hipnotički zaveden.

Mima