Ako te negdje sred puta preuzme onaj čudni osjećaj vječnosti,
osjećaj, da si zapravo već cijeli život na cilju,
ako ti se u snovima prikaže nasmijani, debeli, ćelavi monah
(kojem si već sada donekle sličan)
i ako se odlučiš ostatak svog života provesti u narančastim plahtama
recitirajući Om Mani Padme Hum prije i poslije objeda tsampe
i šećući se oko samostana vrtjeti molitvene kotače
pomisli pokatkad u svojim meditacijama i na nas, koji živimo
u močvari iluzija i prividnih problema
i blagoslovi nas trenutkom mira,
koji ćemo u jutarnjem ushitu,
još pod utiskom snova o udaljenoj gorovitoj zemlji,
preoblikovati
u pjesmu.

breza