Kao posljednji od svih
poteza na zamišljenoj slici
Hvara, Cresa, iskonske
pustare,
pejzaža svemirskoga
uzduž Vranskoga jezera,
koliko ljekovite vode
koliko mošusa
treba imati u svome
nadahnuću,
da preplavljenost riječi
preplavi
sjećanja na strasnu
gustoću jezika
unutarnjeg govorenja,
kako crta razgovore sa
znakovima,
kako pokreće još
nerođeni svijet
ljubavnog iskupljenja,
kako čarobnost daruje
stvarnom brodovlju
drhtavi potez
oslobođenosti.

O ružo
koja stasaš
u mukloj
zavjetrini
tvoj je cvat
svekolika
trpkost
govora
slijepe
glasbe.

lydia