Proljetne kiše spiraju
stare tragove.
Nosači cvjetnih prahova
napuštaju oplođene barke.
Nebom kruži galeb.
Raspojasan i slobodan
tješi isparavajuće suze
iz valovitih uvijanja mora.
Mašem iz oplođene barke
davnim dozivanjem majke
toplim mirisima
jutarnje bijele kave
prepečenog kruha
svježe mućenih jaja sa šećerom
i onim: jedna žlica tebi
jedna bratu, pa opet tebi
pa bratu…
Zatečena zaostajem
u žarećoj krvi prstnih jagodica
u neznanoj proizvodnji misli
s nečitljivim odgovorima
koji nas kao starce uspavljuju
i u barkama oplođenih cvjetova
uvijek ponovo rađaju.