Olovni oblaci žure nebom, za sobom donoseći kišu. Sjedim uz prozor, kišne mi kapi sve više zastiru pogled, kao kristalna zavjesa polako se spuštaju niz staklo. Slušam kuckanje kapi na prozorska stakla i rominjanje kiše na dvorištu. Oba se zvuka isprepliću i svaki je pun snage, slikovitosti, svaki zvuk nešto kazuje.
Iz kuta sobe dopire blaga svjetlost – mala lampa uz koju je lutka, dar od prije mnogo godina. Na zidu slika Irene Polanec. I sva ta tri detalja – lampa, lutka i slika – čine kompoziciju meni posebno dragu, najdraži, najtopliji kutak moga doma, doma gdje se osjećam sigurno, ispunjeno i mirno.
Razmišljam u tišini sobe, uz šapat kiše. Osjetim beskrajni mir, još jedan trenutak u kojem sam sama sa sobom. Trebam takve trenutke, unatoč tempu života, jer me ispune mirom, snagom, vjerom u dobro, u istinu, u ljubav. I sve te misli još su jedan kamenčić u mozaiku spoznavanja same sebe, mozaiku kojeg slažemo čitav život…

Mima