PREVOD: Mezopotamsky: IZA LEDENOG CVIJEĆA
Odmičemo ledeno cvijeće
i šutke zurimo
u nemirne gole grane
što tužno cvile
u bezdušno gluho vrijeme.
U mračnom kućerku
rezbari nas polarni mraz,
na pepeo zadnje cjepanice
već podmuklo puže
prašnjava koprena paučine.
Ne usuđujemo se rasjeći
te tri stolice, izvitopereni stol,
crvljivi ormar, siromašnu postelju.
Ne smijemo, samo smo podstanari.
Nemamo kamenog srca
da bi našu kolonu knjiga,
naše jedino bogatstvo,
rasplamtjeli u bešćutnoj peći,
ne možemo ni jednu izdvojiti
da bi je prodali
i oduprli se osornoj zimi.
Čak ni svežnje mojih pjesama
ne daš mi spaliti,
mada sumnjam
u njihovu umjetničku vrijednost.
Znam, tebi znače ogromno,
jer je u njima sav naš svemir.
Doslovno nemilosrdno nas davi
tuga i glad u toj praznini
i ti se već cijeli tjedan zavijaš u tišinu,
grozničavo izmičeš nemirne oči,
noću se odmičeš na rub postelje
gdje ostavljaš kristalne tragove.
Onoga dana sam ti šapnuo:
Moja lira je zgažena,
ništa više ti dati ne može.
Evo, dajem ti sebe
raskomadaj me, pojedi me,
da barem ti dočekaš proljeće.
Kad grumenje postane rastresito
zakopaj moje kosti
pod onaj zovin grm
na zelenoj livadi
gdje si mi prvi put zasvirao na fruli.
Odmičemo ledeno cvijeće
i šutke zurimo
u pletivo istovremenog tješenja:
Ne boj se, neće me boljeti.
Ne boj se, neće te boljeti.
Noćas će svijeća gorjeti,
sutra ćemo mirno spavati.
i šutke zurimo
u nemirne gole grane
što tužno cvile
u bezdušno gluho vrijeme.
U mračnom kućerku
rezbari nas polarni mraz,
na pepeo zadnje cjepanice
već podmuklo puže
prašnjava koprena paučine.
Ne usuđujemo se rasjeći
te tri stolice, izvitopereni stol,
crvljivi ormar, siromašnu postelju.
Ne smijemo, samo smo podstanari.
Nemamo kamenog srca
da bi našu kolonu knjiga,
naše jedino bogatstvo,
rasplamtjeli u bešćutnoj peći,
ne možemo ni jednu izdvojiti
da bi je prodali
i oduprli se osornoj zimi.
Čak ni svežnje mojih pjesama
ne daš mi spaliti,
mada sumnjam
u njihovu umjetničku vrijednost.
Znam, tebi znače ogromno,
jer je u njima sav naš svemir.
Doslovno nemilosrdno nas davi
tuga i glad u toj praznini
i ti se već cijeli tjedan zavijaš u tišinu,
grozničavo izmičeš nemirne oči,
noću se odmičeš na rub postelje
gdje ostavljaš kristalne tragove.
Onoga dana sam ti šapnuo:
Moja lira je zgažena,
ništa više ti dati ne može.
Evo, dajem ti sebe
raskomadaj me, pojedi me,
da barem ti dočekaš proljeće.
Kad grumenje postane rastresito
zakopaj moje kosti
pod onaj zovin grm
na zelenoj livadi
gdje si mi prvi put zasvirao na fruli.
Odmičemo ledeno cvijeće
i šutke zurimo
u pletivo istovremenog tješenja:
Ne boj se, neće me boljeti.
Ne boj se, neće te boljeti.
Noćas će svijeća gorjeti,
sutra ćemo mirno spavati.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: breza
- 03. 03. 2011 ob 12:34
- Prebrano 878 krat
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!
- Število doseženih točk: 400
- Število ocen: 8
