Jutro je s neba svuklo feredžu blještave
noći.
Buk tišine uramljuje snježnobijele slike.
Žmirkajući odbijam kristalno rezbarenje inja
u svojim očima
dok na trijemu planinske kolibe
ogrnuta hladom Janusovog kaputa
pušim vlastiti dah.
Dim ovija šamrlicu na drvenom podu
i svih dvanaest stupova.
Pokušavam se sjetiti koliko sam osmica napravila
dok sam ih gradila
jesam li svaki put potrefila sredinu
dok sam bakrene impresije tvojih obličja prenosila
sa stupa na stup.
Sinoć sam prvi put na platno prenijela tvoju ruku
onu što se nije znala ispružiti u oproštaju.
Budeš li je tražio
naći ćeš je pričvršćenu uz kragnu
ispod postave Janusovog kaputa.
Izvini
nisam je mogla uljepšati
ali mislim da je nisam ni unakazila
možda sam uistinu previše istaknula crtu
na tvom dlanu
i podebljavanjem zatupila olovku.
Prije nego što krenem kroz prhku bjelinu
kroz rukav Janusovog kaputa ću provući svoju ruku
i oprostiti se od nje, onako jednostavno i ljudski.
Obećavam, od sada ću u džepu svijesti
kraj olovke uvijek nositi i gumicu.