Dopust je
i dogovoreni mesiđ
i bijeg koji to nije, to je povratak u boravište duše;
bijeg je iz današnjice rodbinski povezane jučerašnjicom.
Kišovit dan je bez kišobrana
i čeznutljivo čekanje
i stari bagrem
i pod njim šešir
i pod njim čovjek;
nasmijan, preznojen, promočen, zaprljan, zadovoljan, zaljubljen,
njen.
Preporod je većzaboravljene sreće
i klizanje sa znojem pomiješanog kapljičastog neba po leđnoj
struni.
I Ona.
I na žaru pečeni vrganji
i jedno vrtlog-oko
i hljepčić još toploga kukuruznoga kruha
i neki zveketavi smijeh
i dvije vrste sira
i dva izarebrna treptaja.
I uspomena na sobu
kojoj nije bilo dozvoljeno vladati svojom hladnom
(bez)sadržajnošću.
I uspomena na tisuće toplih soba.
I sto godina našega poznanstva, zgrčenih u samo jedan božanski
mjesec dana.
I mjesec dana našega poznanstva, lepezasto raširenih kroz
stoljeća.
I pivo, zato, da produžava odlazak
i napoj ljubavi kroz spajanje usana
i međusobna poezija
i darivanje sebe, sebe, sebe, sebe, sebe, sebe.
I bezvremenost sročena iz trenutaka.
I štropotanje nebeskih suza po platnenoj strehi
i augustovski miris neminovnosti
i laporasti pijesak, koji treba opipati
i bonsai, koji je stvorila ista šibajuća prošlost kao i njih.
I kopula koja umire: jesam
i kopula koja se rađa: jesmo.