Djevojčica u ružičastom


Tuda teku dvotaktaši a golubovi seru nad tvojom glavom.
U grlenom kruljenju među grmljem bosih nogu
u travi osjetiš svijanje glista.
Na raspuknuća misli se spotiče presušen lovor svagdašnjice.
Drobi se.

Gospodin s kovčegom okrzne pogledom tvoj dekolte.
Kad bi bio moj, pomisliš, kupila bi ti sandale a čarape bi morao izuti.

Ključevi ćelija, koje si zaboravila objesiti kod vratara
(znaš da većinu vremena provodi na veceu, pa te neće stići upravnikova kazna)
zaklepeću na svakom tvom koraku
te se u slobodnom padu preko obilnih grudi
zalijeću u udrto salo oko pupka.
Cipele si ostavila kraj zdenca
a čuvarsku uniformu u garderobi.

Prepuštaš se golicanju isušenih biljaka.
Vijugaš među oleandrima.
Kad bi bili moji, pomisliš, obrezala bi vas kao kupole.

„U dobru i zlu,“ bilo je zapisano u vašem bračnom ugovoru
(ne mine dan da se ne sjetiš obreda),
među plahtama već davno zgužvanom za novac posuđenim tijelima
i među usvojenim staklenkama s napicima za izmišljeno dijete.

Dobro se sjećaš pregrijanog šećera na dnu taloga kave
i malinove marmelade pošpricane preko jutarnjeg časopisa.

Nijedne riječi ne osjetiš i nikakve tišine ne čuješ u bubnjanju ceste,
vrtnji kotača, cvrčanju cvrčaka, u šumu lišća koje se sudara
u krošnjama drveća, klokotanju česme, u poklopcu kante za smeće koji stenje kad se otvara,
u izdisaju, koji ispuhava pas lutalica.

Sve te priproste stvari ne mogu te podstaći da izliješ
riječi kroz zamašćeno grlo
iz škriljastih misli, preko presahnulih usta,
do ljubljenoga, jer ga nema.

Osjećaš se kao glista među korijenjem
koja se sasvim tiho savija na prašnom, bodljikavom putu
do zdenca.

Dok vežeš vezice a ja pišem
dotaknemo se leđima i odskočimo
kao da je mač pao između nas.

Jure Drljepan (JUR)