Umirući damari srca uzvikivali su glasom koji ovaj svijet ne čuje: Farsa…sve je bilo farsa…moj mukotrpni život je bio samo jedna farsa!

Jareći rog je odsvirao još jedno obezglavljeno vrijeme točkaste prolaznosti. Bubnjevi su udarali u daljini. Prašuma uplašenih ptica se izdizala iznad stvarnosti i poput krila Orla fokusirala let u živo isijavajuće Svjetlo. Tornjevi svih svjetskih zvonika zvonili su u znak uzdizajućih osovina neba. Svijet se rotirao u jedinstvenu točku sebeprepoznatljivosti. Zasukao rukave, obukao vjetrove duše i pokrenuo novi životni mlin. Djeca su potrčala prirodnim neasfaltiranim putevima radosti. Udružilo se cvijeće i mirisnim radostima boja obuklo podmlatke svoga vremena.

Kao dah vjetra i čestica rose u jediničnoj stanici lista plesala sam Svjetlu Života. I bila sam Ja. Ova ja (koju sada čitaš, dišeš i mirišeš). Bila sam i ostala Sveprisutan život.

…

Iz srca lista
sveprisutnom ljubavlju
život se blista

vida