Tri onozemaljska dana i tri onozemaljske noći putovao je čovjek brodom.
Živio je s morem i njegovim ribama. Prije nego ih je jeo razgovarao je s njima.
One su mu otkrivale tajne morskoga dna. Naučile su ga osluškivati vjetrove
i razgovarati s njima. Naučile su ga promatrati njihove oblikujuće strukture
kojima su nosili združene kapljice vode.

Godine su prolazile. Njegovo tijelo je starilo. Brod se polako raspadao.
A on je svakog trenutka bio sve življi i življi. Kao jedro svoga broda,
bio je sve više vjetar i kapljica svakog vala koja se presijavala na
toplome Suncu. Živio je snažnije nego ikada.

Trećeg onozemaljskog dana vidio je svoje mrtvo tijelo kako nepomično leži
na starom i istrošenom čamcu. Zamolio je vjetar da mu pomogne pokrenuti krug. Čamac i tijelo su tada ponešeni združenim valovima vjetra i vode polako tonuli dubinom mora. Mnogo ribica je nahranilo svoju glad. Bio je sretan. Svjetlosnom spiralom vjetra pomilovao je zadovoljne trbuščiće malih ribica i krenuo dalje…

vida