U svetište njeno ulazim...
Na pragu svlačim svoju trošnu odjeću.
Umjesto u blagoslovljenu vodu
namočim prste u blato
i njime premažem svoje lice.
Umjesto oltara
poljubim šutljive svece;
svaki kamen, svaku tvorevinu sige, ponaosob:
„Sveta je tišina, što se je nakapala u vama!“
Klečeći pred vječnim jezerom,
svirepo zureći u tamnu površinu,
što mi je progutala blatno lice,
tiho blebećem svoju jedinu molitvu:
„Proteus! Reci mi, ko sam!“