SAMOOZLJEDA
Na izlazu iz svijeta svjetova,
srmom upletena u filigran korica
viteškog mača,
na samom pragu betonske džungle
je u mimohodu ispružila ruku,
zatresla mi krošnju, probudila
moju očerupanu pticu
i svih četrdeset konja,
što mi sapom raznose vonj znoja,
je natjerala u galop kroz preriju
mojih nozdrva;
srušili su mi ogradu žuljeva,
prodrli kroz paučinu utiha,
koje sam heklala mjesecima
u skrivenom kutu moga vrta,
u trku su pregazili,
ustalasali purpurnu rijeku
i deltu, moju kremenu deltu,
su pretvorili u gnjecavu ilovaču,
nedostatnu za još jednu glinenu kašiku,
još manje za opeku u napuklom zidu,
prevrnuli su mi kazan nedostojnog ručka,
razlili ga u vidjelo pločnika …
Toliko sebe nađoh u njenim očima
da jeknuh glasom što probija
himene zvučnih zidova.
Prsnuh u sopstvenom prasku,
rasuh se u svom glasu,
u mraku napipah svoju golotu,
napipah svoju sramotu;
ogrnuh se u mrsku,
nepoznatu, iz nemoći rođenu
i povedoh je u svoju nesanicu.
srmom upletena u filigran korica
viteškog mača,
na samom pragu betonske džungle
je u mimohodu ispružila ruku,
zatresla mi krošnju, probudila
moju očerupanu pticu
i svih četrdeset konja,
što mi sapom raznose vonj znoja,
je natjerala u galop kroz preriju
mojih nozdrva;
srušili su mi ogradu žuljeva,
prodrli kroz paučinu utiha,
koje sam heklala mjesecima
u skrivenom kutu moga vrta,
u trku su pregazili,
ustalasali purpurnu rijeku
i deltu, moju kremenu deltu,
su pretvorili u gnjecavu ilovaču,
nedostatnu za još jednu glinenu kašiku,
još manje za opeku u napuklom zidu,
prevrnuli su mi kazan nedostojnog ručka,
razlili ga u vidjelo pločnika …
Toliko sebe nađoh u njenim očima
da jeknuh glasom što probija
himene zvučnih zidova.
Prsnuh u sopstvenom prasku,
rasuh se u svom glasu,
u mraku napipah svoju golotu,
napipah svoju sramotu;
ogrnuh se u mrsku,
nepoznatu, iz nemoći rođenu
i povedoh je u svoju nesanicu.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: breza
- 23. 04. 2010 ob 15:00
- Prebrano 1390 krat
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!
- Število doseženih točk: 460
- Število ocen: 11
