Ako zažmirim
vidim bijele tačkice
možda su žute
zvijezde nisu jer su one zabranjene
a ni sunca ne mogu biti tako prokleto malena.
S razmazanim pogledom
rastapam raskopano lebdjenje, što ga sama pišem
zamišljeni zagrljaj se promijeni
u brutalno beznačajni odsjek
neispunjenog halapljivog zamaha.
Uvijek gledam s razvučenom mrenom
i mahnem orošeno obličje
a potom
svoje crne prste
namočim u misli
misli su voda
što ispari s vrhova umazanih prstiju
i prije nego što umije
sve sićušne bitnosti
sve nabreknutosti
sve usporednosti
preuska su korita po kojim tečem,
bijelo kamenje niko više ne vidi
u brzacima neizbježnog bijesnog blata,
što i nije ništa drugo, nego milijarda kapljica,
koje su na putu pokupile crninu i
usput je odnose u nigdinu
ako zažmirim,
lebdjet ću opet u zamišljenom zagrljaju,
krišom ću pohvatati preostale zabranjene zvijezde
i konačno se posušiti u blatnim koritima trgajućih misli ...
... tako zabranjena
i tako prokleto mala
u svoj svojoj beskonačnosti ...