Šepa
sakati dan.
Ništa ne čuje.
Ništa ne vidi.
Ništa ne traži,
ništa ne nudi.
Prolazi.
Vuče se,
jedva da još diše.
Na kraju ulice
se presavije, čučne,
namoči prst
u modrikasto lice,
pritisne, upiše se
i kotrljajući se nestane
iza tamne kosine,
kao da ga nikad
ni bilo nije.