Luk ogoljelih breza se nadvije u sobu.
Svojom bjelinom zanjiše jastučnice.
Pod stropom uzdršću svjetla.
I ona – u trepetu oslobađajućih nada.
Krhko snažna, sva stopljena
s prirodom daha.
S njihanjem u grčevima.
Još jedan krik u polju makova.
Da nestanu utezi.
Da u tihim sapicama začuje plač.
Na usnicama olakšanje,
što koketira sa srećom
i suze, što dobujući
umivaju rođeno biće.