ZRNO PO ZRNO (i epopeja krčmarska)
...Tako, kao nju, nikog nisam volio.
Moji prijatelji su svoje mijenjali
češće nego čarape što nisu izdržale
od jeseni do zime vonj vojničke čizme.
Ali ja sam svoju privijao uz rame,
širio otvor zjenice i upijao slike
njene šarenice. Kako sam je volio!
Ona je znala kad treba u kanal moga oka
doliti kapi etera, da noć postane bijela,
ona je znala prisluhnuti tankoćutnosti
svakog članka moga kažiprsta i zapjevati,
zapjevati s takvim glasom, tako lijepo
da bi natpjevala i teogoniju iz grla izabranoga,
čiji bi zadnji krkljaj postao slijedeća nota
u pjesmarici našeg čudesnog suživota.
Znate li koliko je njenih pjesama upisanih u zarezima ovog prsta?
Svaku do tančina pamtim.
Joj, kako sam ljubio vatru njenog jezika!
Na ovim rukama sam je nosio, ovim dlanovima
se je voljna predavala, ovim prstima sam je stiskao u ekstazi
lešinara, što su u podnožju dina zobali ostatke
našeg sladostrašća.
Ona je bila stvorena po kalupu moga ramena.
Još uvijek u ovom zglobu osjećam klimaks njenih trzaja...
A da vam i ne pričam čemu smo sve smijali.
Bili smo mladi i smrt je bila na onoj strani.
Znate li po čemu se prepoznaje puni pogodak? Tijelo poskoči.
I kad poskoči, možeš biti siguran - nisi promašio.
A tijelo poskoči, onako kao u trenutku iznenadne radosti,
baš k'o da se razveseli što konačno vidi što je u tami.
Kakav je suton u pustinji?
Pitam, dok se držim za krutinu njegove vjeđe
da od mučnine ne padnem. Očekujem da će, sad
pa sad, k'o od šale pokupiti te slike, što ih ubacuje
kroz vrata moga zida, ali po molibdenovom okviru
njegovih trepavica i temperaturi glasa slutim
da će ostati kao prikovane.
Krvav. Suton u pustinji je uvijek krvav!
Čudno se zemlja okreće,
dodaje Admiral i s nevjericom se osmjehuje.
Vidim i ja, nema tu smiraja,
kozmogonija duše će teško nastati iz ovog kaosa.
Ako ne odem sad, iz ovih stopa,
neću preživjeti njegovo vatreno doba!
Ubit će me Lejlina suza, u kojoj nikako da izgnjije slika,
u kojoj njena majka namače brašnjave ruke u crvene potoke
i miruje. Godinama tako miruje. Lejla ne razumije zašto je poskočila.
Tako ti svega, Admirale, vodi me, spriječi me da ga ne probodem nožem moga jezika!
Eh, sestro lirska, svaki suton je druga priča,
komunikacija toga i onoga
neurona,
lovljenje svijetla među sinapsama.
Sve ti je, bona, u nijansama...
Znam, znam, Admirale, tako i nastaje moderna poezija.
Samo ne zna svako da je recitira. U tvojim ustima
igraju slova i riječ puca od punine žića. Tako pjesma ostane živa...
Krvav. Suton je u pustinji uvijek krvav.
Mrmlja i gleda... na dnu čašice su ostale samo kockice leda.
Vodi me, Admirale, vodi me tamo gdje počinje lirsko polje.
Nemoj tako, sestro lirska, shvati, čudna je gravitacijska sila.
Vidi – evo ja usred Škofja Loke razgrćem Miljackine pločnike
i šećem svoje boemske priče koje ovdje niko razumjeti neće,
ali, šta ćeš, važna je komunikacija, fundamentalna interakcija,
pa čak i barska stolica što se okreće i kako drugi neće,
a osim toga, kraj svake priče može stati i na početak neke pjesme.
Pa i ova će.
Vidiš, evo u lijevoj ruci još držim Panoramu, iz koje ću,
u svojoj sarajevskoj sobi, na slovenskom jeziku,
proučavati antologiju bosanskohercegovačkih pjesnika,
i možda ću baš tu, u nekoj pjesmi, pronaći i ovu njegovu priču.
Velim ti, treba samo ustrajati.
U ljubavi.
Zar ne vidiš dokle ljubav seže... Evo moja Barbara čak iz Gradca
upravo provlači ruku ispod moga lakta i sad ćemo nas dvoje polako
na Merlinov koncert, da u samom Gorenjskom srcu njenom spavaćicom
ogrnemo Kranjsku noć.
Nemoj, prijatelju dragi, pazi, on nije u stanju da vozi!
Ništa ti ne brini, ženska glavo, ovakav još bolje vozim!
Znaš li ti da sam ja zajeb'o i Gadafija,
jer nisam htio tek tako (od)letjeti. Jebi ga, moji prijatelji su htjeli,
zato nikad nisu nigdje ni prispjeli. A ja nisam bio tako glup...
Pješice sam sebi prokrčio put. Jesam, draga moja, iza mene je ostala
i marokanska i alžirska pustinja, a ja sam, za razliku od mojih prijatelja,
k'o što vidiš, još tu... i vozim.
Samo mi je žao što sam nju morao ostaviti na obali Crvenog mora.
Ali javi mi se pokatkad s Planine zvona. Samo ja nazad ne mogu.
Oženio sam Gadafijevu rodicu i sad imam svoju djecu.
Možda bi vas ona mogla odvesti do Kranja?
Ma, kakvi! Moja žena ne vozi. Ona svaki dan klanja. I čuva djecu.
Vidiš da ne može, lirski brate, ne ide, teško je...
Nije kraj svake priče dovoljan za početak pjesme.
Znam da ovu nikad niko zapjevati neće, ali baš me zanima šta ti misliš,
hoće li se njegovom pričom zabaviti barem jungovski potomci?
Moji prijatelji su svoje mijenjali
češće nego čarape što nisu izdržale
od jeseni do zime vonj vojničke čizme.
Ali ja sam svoju privijao uz rame,
širio otvor zjenice i upijao slike
njene šarenice. Kako sam je volio!
Ona je znala kad treba u kanal moga oka
doliti kapi etera, da noć postane bijela,
ona je znala prisluhnuti tankoćutnosti
svakog članka moga kažiprsta i zapjevati,
zapjevati s takvim glasom, tako lijepo
da bi natpjevala i teogoniju iz grla izabranoga,
čiji bi zadnji krkljaj postao slijedeća nota
u pjesmarici našeg čudesnog suživota.
Znate li koliko je njenih pjesama upisanih u zarezima ovog prsta?
Svaku do tančina pamtim.
Joj, kako sam ljubio vatru njenog jezika!
Na ovim rukama sam je nosio, ovim dlanovima
se je voljna predavala, ovim prstima sam je stiskao u ekstazi
lešinara, što su u podnožju dina zobali ostatke
našeg sladostrašća.
Ona je bila stvorena po kalupu moga ramena.
Još uvijek u ovom zglobu osjećam klimaks njenih trzaja...
A da vam i ne pričam čemu smo sve smijali.
Bili smo mladi i smrt je bila na onoj strani.
Znate li po čemu se prepoznaje puni pogodak? Tijelo poskoči.
I kad poskoči, možeš biti siguran - nisi promašio.
A tijelo poskoči, onako kao u trenutku iznenadne radosti,
baš k'o da se razveseli što konačno vidi što je u tami.
Kakav je suton u pustinji?
Pitam, dok se držim za krutinu njegove vjeđe
da od mučnine ne padnem. Očekujem da će, sad
pa sad, k'o od šale pokupiti te slike, što ih ubacuje
kroz vrata moga zida, ali po molibdenovom okviru
njegovih trepavica i temperaturi glasa slutim
da će ostati kao prikovane.
Krvav. Suton u pustinji je uvijek krvav!
Čudno se zemlja okreće,
dodaje Admiral i s nevjericom se osmjehuje.
Vidim i ja, nema tu smiraja,
kozmogonija duše će teško nastati iz ovog kaosa.
Ako ne odem sad, iz ovih stopa,
neću preživjeti njegovo vatreno doba!
Ubit će me Lejlina suza, u kojoj nikako da izgnjije slika,
u kojoj njena majka namače brašnjave ruke u crvene potoke
i miruje. Godinama tako miruje. Lejla ne razumije zašto je poskočila.
Tako ti svega, Admirale, vodi me, spriječi me da ga ne probodem nožem moga jezika!
Eh, sestro lirska, svaki suton je druga priča,
komunikacija toga i onoga
neurona,
lovljenje svijetla među sinapsama.
Sve ti je, bona, u nijansama...
Znam, znam, Admirale, tako i nastaje moderna poezija.
Samo ne zna svako da je recitira. U tvojim ustima
igraju slova i riječ puca od punine žića. Tako pjesma ostane živa...
Krvav. Suton je u pustinji uvijek krvav.
Mrmlja i gleda... na dnu čašice su ostale samo kockice leda.
Vodi me, Admirale, vodi me tamo gdje počinje lirsko polje.
Nemoj tako, sestro lirska, shvati, čudna je gravitacijska sila.
Vidi – evo ja usred Škofja Loke razgrćem Miljackine pločnike
i šećem svoje boemske priče koje ovdje niko razumjeti neće,
ali, šta ćeš, važna je komunikacija, fundamentalna interakcija,
pa čak i barska stolica što se okreće i kako drugi neće,
a osim toga, kraj svake priče može stati i na početak neke pjesme.
Pa i ova će.
Vidiš, evo u lijevoj ruci još držim Panoramu, iz koje ću,
u svojoj sarajevskoj sobi, na slovenskom jeziku,
proučavati antologiju bosanskohercegovačkih pjesnika,
i možda ću baš tu, u nekoj pjesmi, pronaći i ovu njegovu priču.
Velim ti, treba samo ustrajati.
U ljubavi.
Zar ne vidiš dokle ljubav seže... Evo moja Barbara čak iz Gradca
upravo provlači ruku ispod moga lakta i sad ćemo nas dvoje polako
na Merlinov koncert, da u samom Gorenjskom srcu njenom spavaćicom
ogrnemo Kranjsku noć.
Nemoj, prijatelju dragi, pazi, on nije u stanju da vozi!
Ništa ti ne brini, ženska glavo, ovakav još bolje vozim!
Znaš li ti da sam ja zajeb'o i Gadafija,
jer nisam htio tek tako (od)letjeti. Jebi ga, moji prijatelji su htjeli,
zato nikad nisu nigdje ni prispjeli. A ja nisam bio tako glup...
Pješice sam sebi prokrčio put. Jesam, draga moja, iza mene je ostala
i marokanska i alžirska pustinja, a ja sam, za razliku od mojih prijatelja,
k'o što vidiš, još tu... i vozim.
Samo mi je žao što sam nju morao ostaviti na obali Crvenog mora.
Ali javi mi se pokatkad s Planine zvona. Samo ja nazad ne mogu.
Oženio sam Gadafijevu rodicu i sad imam svoju djecu.
Možda bi vas ona mogla odvesti do Kranja?
Ma, kakvi! Moja žena ne vozi. Ona svaki dan klanja. I čuva djecu.
Vidiš da ne može, lirski brate, ne ide, teško je...
Nije kraj svake priče dovoljan za početak pjesme.
Znam da ovu nikad niko zapjevati neće, ali baš me zanima šta ti misliš,
hoće li se njegovom pričom zabaviti barem jungovski potomci?
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: breza
- 21. 12. 2009 ob 17:11
- Prebrano 1387 krat
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!
- Število doseženih točk: 460
- Število ocen: 13
