Sanjam borove koji mirišu
kao otvorena pisma ljeta.

I sol, bijelu i vječnu,
koja liječi, a da i ne pita
odakle dolaziš.

Želim da me more primi
kao što val prima mjesečinu.

Da potonem
i osjetim kako mi se srce
polako usklađuje s plimom.

Da ponovo shvatim
kako smo sastavljeni
od malo vode i soli
i previše sjećanja.

Možda zato, kad gledam pučinu,
imam osjećaj da čujem
kako netko iz daljine
izgovara moje ime.

Brojim dane
da se vratim dijelu sebe
koji još vjeruje
da tijelo može biti obala,

da je ljubav vjetar
što miriše na ružmarin i jod,

i da je dovoljno uroniti ruke u more
kako bi se u njih
vratio život.

Difuzijom ili osmozom.

Iz majčice zemlje podmorja.

Nebitno.

Anka Dorić