/i sad/ usamljena ploviš
s večernjim siluetama.
sve tiši su koraci, dah ti
umire prema sjeveru.

kome pripada identitet,
taj tajni dio nas
što ostaje nepomičan
na prvotnom raskršću
na kojem se preci
za punog mjeseca
bezglasno sastaju.

u presušenim ogledalima
sve dublje otkucava sat
i nešto je uzvišeno
dok listopad govori s lišćem:
pločnikom valeri plove.

dah smo zaborava.
postojimo /još i danas/
dok se žuborom praskozorja
pune vrčevi.

kad usamljene zaplove
večernje siluete neko bi
u raspuklom srcu prozora
odledio lik koji uporno opetuje:
to ti se uvijek vraćam
prije nego izblijede zvijezde,
prije nego utihnu
boje listopadne  
i uvene lišće, prije nego
usnama šapneš
bjelinu lijera,
čežnju cvjetanja.

mirkopopovic