ali ih čujem
u njima još plove
šaptalice zvijezde
i staza bijela
iz koje smo nicali
zeleni od bilja zaneseni
nesvršenim glagolima

pružala je ruke jutrom
za jagodama koje joj
u rumenim kapljicama srca
s brijega donosih

poput njenih obraza
bubrile su boje mjeseca
u našim kosama
toga proljeća
kad mi je prvi put
s nepunih četrnaest
listala i u kore čempresa
urezivala tajne svoga
i moga imena

sa šesnaest je tonula
u nove bajke i plakala
u sjenama večernjih naranči
izmišljala duhove
da bi se skrila
i prestrašeno drhtala
u mom naručju

u osamnaestoj je otišla
napustila pejzaž
zarastao u san i izlizanu
bajku zavičajne slobode

opet čitam i odlažem
razglednice svijeta i gradova
u kojima razapinjala je jedra
iz temelja svojih i mojih
dvadeset pet i nadanja
negdje u filadelfijama
negdje u berlinima i labirintima
pariških snova
trošeći se još s dalekim
mirisom jagoda
koje jutrom donosih s brijega
ispod nasmiješenih
duginih boja
zagrljen varkama
nesvršenih glagola

mirkopopovic