Ne idem više uz vjetar dana.

Pustim ga da me povede,

kao rijeka grančicu

koja je prestala da se opire.

Jutro mi svjetlo spusti na kapke,

meko kao dlan,

i bez riječi otvori vrata

kroz koja ulazim u dan.

I krenem.

Misli više ne stoje u redu

kao vojnici na smotri.

Raspuštene su,

vrte se i sudaraju,

šarene poput lišća

što ga jesen podigne u igru.

Konačno su pronašle muziku

u kojoj ne moraju marširati.

Ne žurim za horizontima.

Neki su stvoreni

da ostanu daleki.

Neka vrata nisu moja,

neki putevi ne nose moje ime.

Naučila sam

da je dovoljno

prepoznati ono što me zove.

Ruke više ne traže savršen krug.

Traže toplinu.

Trag života

koji ostaje na koži

dok prolazi.

Ponekad zastanem

nasred dana

i osluškujem kako vazduh

ulazi i izlazi iz mene,

kao plima

koja zna svoj put do obale.

Možda je mir

oduvijek živio tu,

ispod sve buke

kojom sam ga prekrivala.

I tako,

ne nosim više težinu

kao kamen oko vrata.

Nosim ritam.

U zglobovima.

U koraku.

U srcu.

I ako je život ples,

više ne brojim korake.

Ne tražim gdje da stanem.

Slušam muziku

koja dolazi iznutra

i puštam je

da me vodi.

Dinzli