Tišine u ladici
U ladici noći čuvam nekoliko tišina,
zamotanih u miris kiše i starih proljeća.
Nisu to fotografije,
ni pisma požutjela od vremena,
nego trenuci ostali budni
dok su drugi snovi gasili svjetla
u različitim životima.
Ponekad te sretnem u slučajnostima:
u odrazu grada na mokrom asfaltu,
u pjesmi koja ne traži adresu,
a ipak pronađe put,
u nečijem smijehu
koji nakratko pogriješi ton
i postane tvoj.
Ne čuvam te u slikama.
Slike lažu.
Zabilježe ono što se moglo pokazati,
a prešute sve što se lomilo iza pogleda.
Čuvam te u sitnicama
koje ostaju bez pitanja.
U šutnji,
koja je neprimjetno postala navika.
U pokretu glave prema vratima,
trenutak prije priznanja
da je uspomena ponovno stigla.
Nekad smo vjerovali
da neke stvari ne gube oblik.
A onda se život jednostavno povuče iz njih,
bez buke,
bez objašnjenja.
Ostane nešto
što više nije ni početak ni kraj,
nego prostor prepoznavanja,
prostor koji traje
i nakon odlaska.
Mogla sam pustiti sve da nestane.
Ali neka sjećanja ne odlaze.
Samo promijene mjesto u čovjeku.
Ostanu tiho,
kao nešto što više ne boli jednako,
ali ne prestaje biti istina.
77 puta bravo! Odlična, vrijedna pjesma !
LPM
Čestitke k pesmi, ki je prostor za nadaljevanje pogovora z odsotnim,
lp, Ana
Komentiranje je zaprto!
