Smiri korake,
hodaj sanjivih očiju.
Pomisli da si smeh –
čuješ li šta pričaju deca?
Tvoj um je lampa.
Kreni kao što nisi,
zapali dugu,
nozdrvama slušaj.
Neka svetle tvoje zene
kao u kurjaka!

Oseti moć, stapanje,
dok te mrak uzdiše.
Zagrli spokoj,
gladi mu lice,
dok koraci te upijaju u asfalt.
Dok znaš kuda ideš,
ali nisi tamo pošao.
Okrzni ljubav, strast,
kao vatru, kao vodu.
Igraj ponovo divlju igru
plamena i senke.

Ako pomisliš tugu,
odgurni je – kao reč ukletu,
kao kob koja klizi i preliva,
dok ne dokusuri.
Kao masku koju stavljaš
kad treba, kad ne…
O, pijana…
Senko bez utočišta!
Ti skupljaš svoj bol,
dok te ne poseče
i dobro ne nagrdi.
Kao da znaš
da boljeg ti bola
i – nema.

Milena Pčinjski