
za nigdje odvežu se
lađe srebrene
zaljuljana
polja suncokreta
nabubre na usnama
koje bi da urastu
u modri drhtaj
mase oceanske
lelujave trave nadošle
do gležnja školjki
što predaju se
noćas snivaš
kako nijemo
u granama čempresa plaču
nenapisane pjesme
i pitaš
kamo golim nebom
plove lađe odvezane
sve dok od sreće
ne zanijemiš
Kako lepa ljubezenska pesem! Res, ko je sreča tako velika, zmanjka besed.
Lepe slike, pune mašte. Poželim tom srebrnom lađom oblacima zaploviti.
Srdačan pozdrav,
Milena
Komentiranje je zaprto!