ŠARENI TEPIH
U mojoj sobi leži šareni tepih,
ne kao ukras, nego kao karakter.
Istrošen na rubovima, ali čvrst u sredini,
kao nešto što je prošlo život
i nije izgubilo boju, nego priču.
Na njemu se ne vidi samo vrijeme,
nego način na koji je vrijeme prolazilo:
koraci bez žurbe,
razgovori koji su ostajali u zraku,
i ona svakodnevna mala prisutnost života
koja se ne piše nigdje, ali se osjeti.
Volim ga jer ne traži ništa.
Ne pokušava biti nov,
ne pravi se važan,
a opet drži cijeli prostor zajedno
kao da zna tačno gdje mu je mjesto.
Ponekad sjednem na njega,
ne iz nostalgije, nego iz mira.
I gledam kako se boje prepliću
kao da su se kroz godine dogovorile
da ostanu u istom razgovoru.
Gotovo neosjetna transformacija... Tako tiho u svakodnevici, ali zaumno - uzburkanost, ustalasanost. Dani, godine, prolaznost... traganje za smislom. Lijepo oblikovana ta topla, neraskidiva vezanost. Koliko god odiše jednostavnošću, posebni vez versi je i tugaljiv, i prisan. Zadire i u naše /ljudsko/ vrijeme i trajanje i osmišljavajući ga daje mu svojevrsni pečat. Tu negdje lebdi i ljubav i utjeha i nada.
Pozdrav,
mp
Perspektiva je povsem drugačna, če se usedemo na nekaj, kar sicer le prehodimo, kar potem nismo ponovno le subjekt na objektu, ampak lahko tudi s prebiranjem objekta vstopimo v sebe. Čestitke!
Milan Ž. - Jošt Š.
Milan Ž. - Jošt Š. lepo povedano in se popolnoma strinjam. Hvala!
Lp,
Dinzli
Komentiranje je zaprto!
