Nema riječi bez slova,
a slova imaju dušu da postanu riječi
čak i kada poetska praznina zatvara horizont
što tone u vremenski vrtlog.
U svakoj slici je naš odraz,
a u svakom obliku – odraz naše duše,
neprepoznatljiv i skriven,
kao da stoluje na veličanstvenom mjestu
u samom stvaranju rajskog vrta.
Čovjek ne zna što su riječi,
a kamoli što one znače;
zvuk vibrira iz same osi univerzuma,
vjetar razbija nejake pretpostavke,
a sjaj sunca rasprostire odraze
onoga što nikada nismo znali da jesmo.
Katkad se pitam
da li mi je duša slobodna ili okovana,
da li je vežu svjetonazori
ili lažna ljepota svijeta
za koju kažu da je samo hologram,
ali to uopće nije važno
(ili možda jeste – tko zna?)
budući da mi duša rađa riječi
koje teku poput beskrajnih rijeka,
a rečenice su samo prividi
onoga što naslućujem u svojim sanjarenjima.
Najljepša pjesma je bez riječi,
u njenim stihovima nema slova,
no, umjesto njih, neuhvatljive emocije
i ono što ostaje kad sve nestaje
kao kad jin i jang stvore štit ljubavi,
nejasan čak i samom Tvorcu –
jer iskrena ljubav se ne može izraziti riječima,
koje će postojati i kad ih ne bude više.
Biti prisutan i svjestan odlika je tišine,
a na ljudima je da sklapaju zagonetke
od nevidljivih slova
i crtaju karte nove stvarnosti;
jedinstvo izranja iz nevidljivih pukotina
i svi postajemo suština.

Ivan Gaćina