Dječak u njemu i dalje živi

u svakom stihu u svakom trenu

Sjena za sjenom u koštac se hvata

kameni zid sunce svojata  

A ja bih ruke da pružit mu mogu

čašu vina i grumen soli

miris jasmina i zvuk klavira

u samotnoj noći kad mačka  

s krova na miša će skočit

a on će ciknut gotovo viknut

repom zamahnut ušima strignut

u rupu na zidu ko tane zviznut  

A ja bih da mogu pjesmom mu reći

koliko sreće je u jednoj riječi

u jednoj slici u jednom trenu

kad stih za stihom sve nas prenu

Ljubica Ribić