Preselila sam korake u drugi grad,
u ulice koje još ne znaju moje ime,
u prozore kroz koje gledam drugačije nebo,
i učim kako se počinje iz početka.

Sve je novo,
mirisi, zvukovi, ljudi, tišine.
Kao da sam obukla život koji mi još malo stoji strano,
ali ga nosim, polako, svakim danom sve sigurnije.

A ipak,
u meni postoji jedan grad koji nisam napustila.

On živi u smijehu koji iznenada zaboli,
u pjesmi koja me vrati bez pitanja,
u imenima koja izgovaram tiše nego prije,
kao da ih čuvam od zaborava.

Tamo još uvijek hodam starim ulicama,
bez žurbe, bez potrebe da objašnjavam tko sam.
Tamo energija ima poznat oblik,
i srce ne traži put već ga zna.

Ponekad se vratim.
Ne potpuno, ne zauvijek,
tek toliko da osjetim kako sam nekad disala.

Vidimo se, nasmijemo se,
pričamo kao da vrijeme nije prošlo,
a onda se raziđemo,
svatko u svoj novi život.

I tada shvatim,
nije tuga ono što nosim,
nego višak ljubavi za ono što je bilo.

Jer čovjek može otići,
ali ne može ne pripadati.

Zato živim ovdje,
gradim novo, učim, rastem,
ali u meni uvijek postoji jedno prije
koje me ne vuče nazad,
nego me tiho podsjeća tko sam bila.

I možda baš zbog toga
znam tko postajem.

Dinzli