Zašto pišem tužne pjesme
Pišem jer tišina laže.
Pišem jer srce ponekad krvari kroz riječi koje ne mogu reći..
Stihovi su noževi.
Svaki reže, ali oslobađa.
Moje pjesme nisu melodija.
One su koraci po staklu.
Svaki stih odjekuje prazninom,
ali u toj praznini dišem.
Ne tražim razumijevanje.
Tražim sebe u lomljenju riječi.
Pišem za rane koje nikad ne zacjeljuju.
Za strahove koji se smiju
dok tiho plešu u sobi mog srca.
Zašto pišem tužne pjesme?
Da ih netko pročita.
Da shvati da tuga nije slabost,
već mjesto gdje se rađa svjetlo,
ono koje se ne vidi,
ali gori jače od svakog osmijeha.
Pjesme ne umiru.
One ostaju,
dok nas svijet već odavno zaboravlja.
Tudi jaz verjamem in zato pravim, da so pesmi nesmrtne. Zelo lepo in prijeten konec tedna želim, Marko.
Znam za rijeke koje nemaju ušće, znam za izvore u koje sam kao dječak bacio mreže. Ponovno čitam, želim u oku zadržati dvije iluzije - svjetlo i mrak, sjaj i ranu... Hvala za plovidbu.
lpm
Komentiranje je zaprto!
