Obale Save pružaju mi utjehu i utočište
od života pokošenog zamorom
i od ljubavi koje tonu u dubine kiše,
slijevajući se u vječnu pjesmu
i ispisujući povijest Zemlje
u kontekstu zapetljanih grijeha srca.
Ljubav ima kratke noge
i kristalno srce puno meda i čemera
i bira staze nerazuma
ondje gdje most nestaje u magli
kako bi odmaglio tragove izbrisanih sjećanja
kada obris hladnog kamena na obali
upija zaboravljeni miris kiše.
Kresnem šibicu kako bih spalio svoje pogreške,
ali mi plamen zasljepljuje moral,
pa zatim putujem među uzdisaje
svoje posljednje tuge –
one koju sam izgubio negdje usput
dok sam tražio tamu u duši svoje voljene
i pronašao mjesečinu razlivenu preko rijeke.
Vrijeme leti u obliku V formacije lasta,
a godišnja doba divljaju u pekmezu
koji neki idealisti još uvijek nazivaju životom.
Pronađe li moja voljena u sjaju zvijezda
ono što je davno zametnula u praznini mojih očiju,
mogli bismo pobjeći iz kaveza u protraćenu noć,
prosipajući svoje brige poput pepela u Savu
i dopuštajući vremenu da nas vodi kroz sudbinu
dok se sjećanja odmotavaju
kroz prapočetak vječnine.

Ivan Gaćina