Ne volim kišu,
jer nosi miris tužnog dana,
kad se nebo sagne do zemlje
i sve ono što smo skrivili,
pokaže u svakoj kapljici.

Iako kiša osvježava svijet,
ona je podsjetnik na ono što ne možemo popraviti,
na riječi koje su izgovorene,
a nikada se ne mogu povući.

Kiša nam uzima sunce,
i daje sjećanja,
sjećanja koja bi voljeli zaboraviti,
ali ona ne pita.

Ali možda je upravo u tome njezina mudrost,
u tome da nas natjera da stanemo,
da u tišini osmotrimo sami sebe,
da se suočimo s onim što nismo htjeli vidjeti.

Ne volim kišu,
ali ona je tu,
kao što su i naši padovi,
naša prošlost,
i trenutci koje ne možemo izbrisati.

I zato, možda je volim,
u tišini koju nosi.

Dinzli