Samo sam mrvica
izmrvljena iz jutarnjeg kruha,
što leži na stolu.
Čekam na ruku
što će me s prstom podići i dati u usta.
Još se nisam skorila,
tiho prepjevam pjesmu bez riječi.
Bojim se tihog suživota trulog voća i muha.
Ne priznajem da sam majušna,
ne priznajem da se sušim.
Dan se rasteže u ručak praznog stola.
Popodne se dosađuje
u živahnoj igri sunčevih zraka.
Voljela bih da izgladni.
Približava mi se ruka, pokupi me.
Plava i crvena sačine tamu.
Noć bi mogla biti čak i lijepa.