Um mi je vulkan
čija mi lava sagorijeva volju,
a da bih opstao,
um i volja moraju mi neprestano vojevati
na granici između dviju krajnosti.
Razapet na hridi vlastite nemoći,
zazivam Krista
i šapućem svoje jade Goetheu,
dok se Werther uzdiže poput feniksa
nakon eksplozije ludog kotla
iz koga frcaju iskre kaosa.
Kad bolje pogledam,
shvaćam da to nije kotao,
već vulkanska lava
koja izbija iz mog okovanog uma
i pretvara mi uzavrelu volju u snježnu oluju
iz koje izranjaju magle moga jastva.
Činjenica da ne uspijevam prodrijeti u vlastiti krater,
objašnjava moju nedovoljnu svijest
o snazi svog vulkanskog uma;
pa ipak, uvijek mogu kriknuti
poput behemotskog uskličnika,
prekrižiti se pred oltarom digitalne religije
i pokloniti tko zna kojem bogu –
jer je časnije biti vjeran sebi,
nego izgorjeti u erupciji
vlastitog – ili tko zna čijeg –
vulkanskog uma.

Ivan Gaćina