
rekla mi je pogledaj dah lica
moje majke dok još nešto u meni
ususret nekoj nadi korača i čeka
snježne noći.
mahnuo sam joj s melodijom
puste sobe. s hladnom
zrakom sunca dok u grču topi
zimsku uspomenu
na dobre dane.
jesmo li bili tek rapsodija pahulja
što zatrpavaju godine ljudske
i ostali uspavana želja
prekrivena leptirima bijelim,
bestjelesnim lišćem niz obraze...
rekla mi je ne kloni, tiho zatvori vrata
dok nad pragom uoči svihsvetih
plaču daleki krajolici srca.
Hvala za podcrtavanje.
lpm
Komentiranje je zaprto!

![]()
Napisal/a: mirkopopovic
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!