U mraku bez početka i kraja,
ostaci svjetlosti kaplju kroz deterministički niz
dok izvor suštine šapuće tišinu
nad beskrajnim oceanom gdje obitavaju naši odgovori.

Pitam sebe i nepregledno nebo:
„Tko sam? Kakvo breme nosim i kuda idem?“
Odgovor je u otkucajima moga srca,
zapisanim u dubini vremenske pukotine.

Ponovno rođen, inkarniran ili reinkarniran,
dižem se iz pepela poput feniksa,
letim na krilima snova i (re)kreiram stvarnost,
oživljavajući život u mirisu vanilije, cimeta i tamjana.

Okupan ružičastom milinom,
koračam kroz svjetlost i sjaj,
otkopčavajući strahove na rubu sudbine
kako bi se duše mogle osloboditi.

Ponovo nerođene i nerođene
bruse i usklađuju nebeski kristali
dok se kotač vremena neprestano vrti
otvarajući mogućnosti za nove spoznaje.

U sjaju svjetlosti koju reflektiraju daleki neboderi,
rekurzivno cvijeće rađa ljubav,
a plač djece dolazi iz dubine moje percepcije,
tamo gdje prosijavam pepeo odbačenih koncepata.

Ivan Gaćina