Na rubu tišine ili nebeskoplavog krika,

opkoljen fragmentima moje mašte,

rađa se most upogonjen dahom besmrtnika

i omošten snagom ljubavi koja dopire iz dimenzije

u kojoj ne postoji razlika između svjetla i tame.

Tu se svjetlost pretvara u rosu,

most do (samo)svijesti;

svaka kaplja nosi vlastiti uvid

i svaki je odsjaj novi most koji jača ljubav čovječanstva.

Štit te ljubavi je most koji se pruža u beskraj,

ali je veličina materije nebitna tamo gdje prebiva postojanje.

Kad se tama moli za vlastiti smisao

i kad upalim svijeću za druge dimenzije

(one u kojima je refleksija samo san ili hologram),

rijeka ispod mosta prosljeđuje himnu zaborava –

ili možda zaborav oblika mosta i bumeranga

(potkova za konja kojeg jašem na putu u vječnost)

vraća primordijalne impulse prijestolju blaženstva.

Ljudi su tek sjenke koje traže svoje odraze

ispod zamišljenih mostova,

ali pojam mosta je oduvijek u njihovoj krvi.

Zrnca mosta oplemenjuju voljenu Bosnu:

Bosnu punu ljubavi, duhovnosti i vizije,

povezanu s Hercegovinom mostom vječnosti,

a historija je most čija krila mač ne može presjeći

jer je tu bit svih biti –

temelj temelja.

Kamenje pamti svaku našu misao,

a voda preoblikuje mostolike slike

i naše noćne more pretvara u odraze savršenstva

tako da snovi koje nitko ne sanja mogu postati ptice

koje nas ujedinjuju božanstvenom harmonijom svoga pjeva.

Most u suštini ne vodi nikuda, a zapravo posvuda;

osjetilo vida nam je ograničeno, ali nam je um svekolik:

poput ptice koja leti u vječnost

ili poput prolaza u nepoznato.

Katkada se pitam je li most dio mene

ili je moja duša slika umoštena u tkanje mosta

jer se cio svijet može pretvoriti u sliku ili tajni kod

čija je suština poput mosta: jedinstvena, stamena i vječna.

Molitve utkane u nadsvođe mosta,

prepletene s mislima naših predaka,

govore nam da nismo sami,

da smo duhovno povezani

i da sustvaramo osjećanje osjećanja.

Svaka kap beskrajne rijeke dio je kolektivnog sjećanja,

a svaki luk mosta produbljuje pitanja

o životu, smrti i prijelazu između njih.

Zavoji mosta su obećanja, a njegove nijanse:

naše djetinjstvo, radost i spoznaje –

isprepletene u prostoru što prethodi imenu i sjećanju.

Kad god izgubim korak,

most me vraća u ravnotežu,

a kad zakoračim u prazninu, postajem most:

jedinstven i postojan, preobražen u svjetlost,

između daha i zvuka, početka i povratka;

on je dio mene i moje ljubavi

i u njemu leži karta za vječnost –

samo treba da okrenem stranicu svoje prve knjige

i da skočim s mosta u prazninu.

Ivan Gaćina