Bog ne mjeri naše mane savršenstvom
jer je Njegova ljubav beskrajna i nedokučiva;
dah Mu teče kroz nesklad,
tkajući iz sivila harmoniju radosti,
ritam života oko koga se okupljaju čestice geneze.
Svi smo Njegova djeca, mistična i zaigrana,
i u našem dahu leži dio Njegovog,
djelić praznine i zvjezdane prašine,
razgranavajući se poput šapata duše
kroz oči nevinog djeteta i u srcu univerzuma.
Lako je žudjeti za simetrijom od koje sve proizlazi,
ali naša nesavršenost je dio veće slagalice,
kao što je cerebralna paraliza tek bljesak na nebu
iz kojeg se rađaju novi bljeskovi
da možemo posaditi ljubav u pukotine duše.
Na rubu boli raste nježni cvijet boje krvi,
poput glasa iz prošlosti,
pozivajući nas da budemo humani –
jer svaka naša mana samo je zarez u pjesmi vječnosti,
utkana u sklad što raste iz naše savršene nesavršenosti.

Ivan Gaćina