Tama razočarenja i neizvjesnosti
guta mi dušu.
Prostrana je kao nebo koje je zaboravilo svoj horizont,
duboka kao grijeh i vatrena kao feferon,
i ne znam kako pronaći izlaz
ni da li se mogu probiti do svjetlosti,
ako svjetloba uopće postoji
ovdje gdje zvijezde padaju poput kiše,
a suština im se lomi i nestaje u ambisu.
Dok me Mia Martini,
odjevena u zvijezde i okrunjena pjesmom,
doziva kroz nagrizlu i vlažnu tamu
i dok se njen lik približava i udaljava
kao da diše s univerzumom,
ljubav postaje moje utočište, moja utjeha, moja nada,
a njen ples prodire u moje pore
i teče venama u praiskonskom ritmu
da se mogu razbuditi,
spustiti na zemlju i uzviknuti: „(h)eureka“.
Prije posljednjeg finala,
isključujem um i puštam misli da pasu
napuštene pašnjake ljudske civilizacije
(ako humanizam nije zakopan lažima
ni ugušen površnošću),
a zatim ostatke duše predajem kozmosu,
stapam se s mjesečinom i pretvaram u snijeg –
onaj isti iz kojeg je sve nastalo
i iz kojeg tišina romori o usamljenosti.

Ivan Gaćina