zapljusne te pusto polje
na nebu zasijano jatom ptica
koje se ne vraćaju.

ne, ne slijediš trivijalnosti,
to u trenu tišina poželi
da još jednom letiš
na ljuljački bez glasa niz splitsku,
niz ulicu kestenova.

oslušneš svoje korake
kako ih bestjelesne zaustavlja
snatrenje vjetra i hladna
svjetlost nigdine.

u novi bi zakoračio dan
s nepomičnim i nepoznatim
likom u izlogu što te zorno
u okvir trotoara,
u okvir zaborava ucrtava.

u kvartu pod nebom tvog rođenja
u predjelu samoće dlanom dotičeš 
i život i bol i ljubav i nečitku sreću
zatrpanu vremenom.

svojom bi rukom, kretom kista
sve te virove crtao na blijedoj
tišini jutra, ali huk, huk rijeke
te osmijehnutim suzama zaustavlja.

mirkopopovic