izmišljam crtam budim sječivo radosti
usmjereno neizmjerju novih rukavaca
dozivaju me skrivene rijeke ona vrišteća
nježnost što pobjeđuje /kao potreba
kao zakon opstanka/
izmišljam nestvarno skrivene obrise
novog svijeta neumorenog lažnim bozima
nezamućenog pritajenim ranama
nekontaminiranog fanfarama
ponovnog  potmulog dozivanja ratova
i sunovrata
vjetar mi sjeverac puni jedra otvara pučinu
u snu u oku u umu
u naručju okupljam nijanse plavog
da ugrijem novog jutra raskriljenu požudu
održanja kontinuiteta bića u kojem
/jednostavno/ buja nagon izgubljenih
okupiranih obezvrijeđenih osuđenih
izmišljam uređivanje svijeta i svanuća
pred isplovljavanje u skute ljubavi
i bivam početak glasnik i kret
novog puta ka stvarnosti slobode
već te ne čujem već sam otvorio vrata
upalio plamen i odlučno otplovio
s jutarnjim vodama unatoč tvog
„velikodušnog“ osporavanja
razmetanja riječima koje bezuspješno
podižu zamišljene zidove predamnom
jer jednako sam čežnja i jednako voda
koja uvijek pronalazi put do skuti
osunčanih slobodnim rakursom
u srcu probuđenih predijela

mirkopopovic