
Došla sam tiho,
na štakama od kaktusa i mjesečine.
Osim slika u kutu,
nije me zamijetio nitko.
Zastadoh kraj tebe.
Moj dolazak nisi slutila,
tek si osjetila oštar miris
terpentina.
Privukao me zov nijansi
boja tvojih slika
Zvale su me poput boli
koja zna moje ime.
Pročitah naslov pored jedne:
„Krik duše“.
Vidjeh u njoj nešto slomljeno,
ali uspravno.
I tugu, koja ne cvili,
razlivenu po mekom platnu,
pomiješanu s prkosom
i divljom željom za životom.
Smijem se svim prošlim ljubavima,
Smijem se svojoj nevidljivosti,
Smijem se svome upadu u tvoj svijet.
I gledam te.
Ne vidiš me, ali me one vide
I znaju da sam tu.
Tvoje me slike prepoznaše,
a jedna upita:
“Je li normalno preboljeti sve,
i dalje nositi cvijet u kosi i
žarko crveni ruž,
ili naslikati divlju pticu
s crvenim kljunom
i slomljenim krilom?”
Nije - odgovaram joj, ali,
nastavljam:
- Kad god tvoja slikarica
pogleda u tebe, reci joj
neka i dalje slika
bojama što ih je otela patnji
i svjetlošću njihovom nahrani oči
onih koji dolaze na izložbe.
To je dovoljno!
Poezija koja osvaja, opija i preplavljuje. Od mene ČESTITKA!
mp
Srdačno zahvaljujem na komentarima Mirko…Svit…. Črni Kos :)…
Predlagam le, da komentar o tem, kako je nastala pesem, raje objaviš kot komentar in ne neposredno v pesem.
Lp, Ana
Hvala na prijedlogu Ana, slažem se, imate pravo .. Lp
Anka
Čestitke k fabulativni pesmi z močnim sporočilom,
lp, Ana
Hvala draga Ana, želim Vam svima u četvrtak lijepu i nadahnutu večer. Srdačan pozdrav, Anka
Komentiranje je zaprto!

![]()
Napisal/a: Anka Dorić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!